prica o istinitom pokajanju

Ovo je interesantno kazivanje o snazi tevbe, iskrenog pokajanja Allahu, dž.š. Marokanka Layla Al Helw oboljela je od raka i ljekari više nisu bili u mogucnosti da je lijece. Najbolji specijalisti Evrope nisu imali nade u njeno ozdravljenje, cak je i sama Layla izgubila svaku nadu, meduim, Allah, Hvaljen i neka je Uzvišen On, provida.
Prepuštamo vas sestri Lejli da vam kaže sve o sebi.
Storija o povecanju imana, ispricana vlastitim rijecima, preuzeta je iz knjige “Oni koji su se pokajali Allahu”, obljavljena je na francuskom jeziku a autor je Ibrahim Abdullah el Hazemi.

Lejla kazuje:

Prije devet godina saznala sam da imam veoma opasnu bolest – rak, svako zna da je i samo spominjanje imena te bolesti zastrašujuce. Moje vjerovanje u Allaha bilo je slabo. U potpunosti sam zastranila od sjecanja na Allaha, dž.š, i smatrala sam da ce ljepota i zdravlje trajati cijeli život. Nikada nisam ni pomišljala da cu oboljeti od bolesti poput raka. I tako, kada sam saznala za bolest koja je u meni, to me tako jako potreslo, iz dubine duše. Razmišljala sam o bježanju. Ali gdje? Gdje mogu pobjeci od bolesti koja se nalazi u meni? Cak sam pomišljala na samoubistvo! Medutim, mnogo sam voljela svog muža i djecu. Nisam ni razmišljala o Allahovoj kazni ako pocinim takav grijeh, jer, kao što sam rekla, bila sam daleko od sjecanja na Allaha. Allahova je volja bila da ta bolest bude razlog mojoj uputi, takoder i razlog za uputu mnogo ljudi.

Otišla sam u Belgiju gdje sam posjetila mnoge ljekare. Oni su kazali mom mužu da mi prvo moraju ukloniti dojke, potom da moram ici na odredene terapije. Znala sam da ce te terapije uzrokovati opadanje kose, da ce moje trepavice i obrve nestati, da ce to uzrokovati pojavu brade na mom licu i uciniti da mi nokti i zubi pocnu otpadati. Tako sam u potpunosti odbacila tu soluciju. “Radije cu umrijeti sa svojim dojkama, zubima i sa svime onim s cime me je Allah stvorio nego živjeti bez toga.” – kazala sam. Zamolila sam ljekare da mi dadnu drugu terapiju koja je manje efketna i oni su to i ucinili.

Vratila sam se nazad u Maroko. Išla sam na terapiju i nisam imala nikakvih posljedica na svom tijelu što me je cinilo veoma sretnom. Razmišljala sam: možda su ljekari pogriješili i možda ja nemam rak. Medutim, nakon šest mjeseci, pocela sam naglo mršaviti, moja boja se pocela mijenjati i osjecala sam konstantni bol. Moj ljekar u Maroku savjetovao mi je da se vratim u Evropu, i to sam i ucinila. Tamo u Belgiji sam naišla na katastrofu! Ljekari su rekli mom mužu da se bolest raširila cijelim mojim tijelom, da su pluca u potupnosti inficirana, i da sada nemaju nikakvog rješenja za moj slucaj. Kazali su: “Bolje vam je da odvedete svoju suprugu nazad u svoju zemlju da tamo umre.” Moj muž bio je šokiran... i, umjesto, odlaska nazad u Maroko, otišli smo u Francusku, miseci da cemo tamo naci neko riješenje. Ali, u Francuskoj ništa više od onoga na što smo naišli u Belgiji. Konacno, odlucili smo da odemo u bolnicu i da odem na operaciju odstranjivanja dojki i da nastavim s jakom terapijom (koju su ljekari ranije propisali).

Medutim, moj suprug je razmišljao o necemu na što smo uvijek zaboravljali – žalosno, na nešto što je uvijek bilo previše daleko od naših misli. Allah, dž.š, je nadahnuo mog supruga da me odvede Allahovoj Svetoj kuci u Meki. Možda možemo stati pred Allaha i zamoliti ga da nam pomogne da pronademo izlaz iz tog problema.
Napustili smo Pariz izgovarajuci: “Allahu Ekber, La ilahe illallah” (Allah je najveci, Nema boga osim Allaha). Bila sam veoma sretna jer bilo je to prvi put da posjetim Allahovu Svetu kucu i da vidim Kabu.
Ponijela sam primjerak Kur'ana iz Pariza, prije ga cak nisam ni imala sa sobom. I krenuli smo za Meku. Kada sam ušla u Svetu džamiju i prvi put vidjela Kabu mnogo sam plakala – prizor, mjesto na kojem su klanjali Allahovi poslanici, Sveta džamija, mnoštvo muslimana, Velicanstvenost, Darežljivost i Cista Milostivost mog Gospodara, Allaha...

Plakala sam jer se sa svim tim nisam mogla lahko suociti, jer sam žalila za svim prošlim godinama koje sam provela bez obavljanja namaza i traženja Allahove pomoci.
Kazala sam: “O, Gospodaru, ljekari su bili nemocni da me izlijece....Ti imaš lijek za svaku bolest, sva vrata su ispred mene zakljucana. Ništa mi nije ostalo nego da tražim pred Tvojim vratima, Molim te Gospodaru, ne zatvaraj mi Svoja vrata!” Nastavila sam klanjati i upucivati Allahu dove dok sam obilazila Kabu. Molila sam ga da me ne razocara i vrati praznih ruku. Kao što sam ranije kazala, u potpunosti sam zastranila kada je bila u pitanju Allahova vjera. Tamo sam otišla i do ucenjaka i zamolila ih da me upute na neke knjižice i dove koje lahko mogu citati. Savjetovali su mi da ucim što više mogu iz Kur'ana. Takoder su mi savjetovali da što više cinim “tedhallu” sa zemzem vodom. (Tedhalla: je piti velike kolicine vode dok voda ne dode do rebara).

Takoder su mi savjetovali da mnogo spominjem Allaha i da donosim salavate na Poslanika, a.s. Na Allahovom svetom mjestu sam se osjecala veoma mirno i opušteno. Zamolila sam supruga da mi dopusti da se ne vracam nazad u hotel i da ostanem u Haremu cijelo vrijeme. On mi je dao svoje dopuštenje. U Haremu su pored mene bile neke sestre iz Egipta i Turske koje su vidjele kako mnogo placem. Pitale su me za razlog. Kazala sam im da prije nego što sam došla u Allahovu kucu, nikad nisam mislila da cu je toliko mnogo zavoljeti. Takoder sam im kazala da imam rak. One su bile uz mene cijelo vrijeme i nisu me napuštale. Takoder su dobile dozovole od svojih muževa da ostanu sa mnom u džamiji.
Rijetko smo spavale. Jele smo male kolicine hrane, ali smo pile mnogo vode zemzem. I kao što je Poslanik, s.a.v.s, kazao: “Zemzem voda je za ono zašto se pije, ako je piješ s namjerom da se izlijeciš, Allah, dž.š, ce te izlijeciti. Ako je piješ zbog žedi, Allah, dž.š, ce ti ugasiti žed... itd.” Tada nisam osjecala glad. Nastavila smo obavljati tavaf i mnogo uciti Kur'an. Na taj nacin provodila smo dane i noci. Kada sam došla u Allahovu kucu bila sam veoma mršava, a gornji dio mog tijela i moje grudi bili su ispunjeni oteklinama od krvi i gnoja. To je bilo zbog toga što se rak proširio po citavom gornjem dijelu mojih grudi. Sestre su me neumorno molile da operem gornji dio svog tjela zemzem vodom, ali ja sam se cak bojala da taj dio tijela i dodirnem. Bojala sam se podsjecanja na svoju bolest, jer ce tada bolest okupirati moje misli, umjesto da se sjecam Allaha i da mu se predam u potpunosti.

Od tada sam stalno prala svoje tjelo, bez direktnog doticanja dijela koji je bio pogoden rakom. Nakon pet dana, moje prijateljice insistirale su da cijelo tijelo polijem i operem zemzem vodom. Na pocetku sam odbila. Medutim, osjetila sam da me nešto tjera da to ucinim. Polahko sam pokušavala preci preko dijelova koje sam uvijek izbjegavala, preko grudi. Ponovno sam se uplašila, ali sam opet osjetila silu koja me tjera da još jednom pokušam. Oklijevala sam. Nakon treceg pokušaja, prisilila sam svoju ruku da prede preko gornjeg dijela tijela i, konacno, preko grudi! Nešto nevjerovatno se desilo – nije bilo oteklina od krvi i gnoja.!!!

Nisam mogla vjerovati u ono što sam osjetila. Prešla sam preko svojih grudi još jednom, bila je istina! Da, to je bila istina! Zadrhtala sam. Sjetila sam se da je Allah kadar uciniti što god On hoce. Zamolila sam jednu prijateljicu da dodirne moje tjelo svojom rukom i pogleda ima li oteklina. Ona je to ucinila i one su potom povikale: «Allahu Ekber! Allahu Ekber!» Otrcala sam svom suprugu u hotel, podigla sam svoju košulju i kazala:
“Pogledaj Allahove Milosti!” Rekla sam mu šta se desilo i on nije mogao da u to povjeruje. Plakao je neprestano. Kazao je: “Znaš li da su se ljekari zaklinjali da ceš umrijeti u roku od tri sedmice?” Ja sam im odgovorio: “Sudbina je u Allahovim rukama, neka je On Hvaljen, niko ne zna šta nam buducnost donosi osim Njega. Ostali smo u Svetoj Allahovoj kuci jednu sedmicu, zahvaljivala sam Mu za Njegovu nemjerljivu Milost. Potom smo otišli da posjetimo Poslanikovu džamiju u Medini.

Nakon toga smo otputovali u Francusku. Tamo, ljekari su bili zbunjeni i iznenadeni do ludila. “Jesi li ti ista ona osoba” – pitali su me. Ponosno sam odgovorila: “Da, a ovo je moj suprug, mi smo se vratili Allahu, i sada se ne plašim nicega osim Allaha, dž.š. Sudbina dolazi od Njega. Kazali su mi da sam ja veoma cudan slucaj. Oni su izrazili želju da me ponovno pregledaju.
Uradili su to ponovno, i nisu ništa našli. Prije, jedva da sam mogla disati od nateklina. Medutim kada sam otišla u Allahovu Svetu kucu i zamolila ga da me izlijeci, rak je u potpunosti nestao. Potražila sam knjige iz Poslanikove biografije, citala sam ih i mnogo plakala. Plakala sam žaleci za svim što sam propustila u životu.

Propustila sam imati ljubav spram Allaha i Njegovog Poslanika. Ja, ponizni rob Allahov, koji je trabalo da voli Allaha cijelom svojom dušom, trošila sam svoju ljubav, kroz sve ove godine, na beznacajne stvari ovoga svijeta. Plakala sam za vremenom koje sam protracila daleko od Allaha, mog Stvoritelja, za vremenom koje svi treba da utrošimo u obožavanje Allaha, istinski Ga voleci, izražavajuci ljubav spram Njegovog Poslanika, slijedenjem njegovog plemenitog uzora, njegovog sunneta.

Molim Allaha da oprosti meni, mome suprugu i svim muslimanima i da me prihvati kao iskrenog roba. Amin!